Ispit za licencu položio sam tri meseca kasnije. Pre toga sam podneo tužbu Prvom osnovnom sudu u Beogradu. Prikupio sam dokazni materijal i predao ga advokatu Boriću, koji je tužbu temeljio na sledećim protivzakonitim radnjama “Vazduhoplovne akademije“ , piše u ličnoj ispovesti Svetislav Pušonjić, daleke 2015. godine.
Njegovu priču, koja je neverovatno obimna i prepuna činjenica, bitnih da se sagleda način „stolovanja“ Gorana Cvijovića, Sonje Božić i drugih Cvijovićevih „kadrova“ nad Vazduhoplovnom akademijom kao ličnom imovinom, prenosićemo Vam kroz 17 nastavaka. Ovo je 14. deo.

• Da je moj status “pripravnika na određeno vreme“ trajao pune četiri godine, što nije moguće ni po jednom važećem zakoniku
• Da za polaganje stručnog ispita nisam bio prijavljen u predviđenom zakonskom roku, nego tek dve godine kasnije, pa ga nisam ni mogao položiti na vreme, što je direktorova, a ne moja krivica
• Da mi je norma časova prepolovljena bez ikakvog pismenog ili usmenog objašnjenja, te da sam bio izložen nizu diskriminatorskih postupaka koji dokazuju da otkaz nisam dobio zbog stvarnih potreba škole, već direktorove lične netrpeljivosti
• Da prilikom gašenja odeljenja direktor nije proveo zakonsku proceduru koja predviđa bodovanje svih zaposlenih srbista, na osnovu koga bi se odredio tehnološki višak itd.
O Goranu Cvijoviću, “Jugobanatu“ i marifetlucima u “Vazduhoplovnoj akademiji“ napisao sam tekst, na osnovu onoga što sam znao i što sam dodatno saznao kopajući po internetu. Tamo sam, između ostalog, našao i ugovor o kopoprodaji “Industrije građevinskog materijala Jugobanat“.
Fabrika beše osnovana još 1869. godine, a od 1947. prešla je u državnu svojinu. Njen posed danas obuhvata 19 hektara građevinskog i 40 hektara poljoprivrednog zemljišta, u čijem sklopu se nalazi i tzv. „Beli bager“ sa površinom od 22 hektra i veštačkim jezerom na kome se održavaju ribolovačke aktivnosti. Fabriku je 2003. godine na tenderu kupio izvesni Miloš Gajić za 15.100 000 dinara (tada oko 200.000 eura).
Novosadski Dnevnik je aprila iste godine objavio tekst u kome je “novi generalni direktor fabrike Goran Cvijović“ izjavio: “Firmu je kupio moj školski drug i kolega sa fakulteta koji je postao uspešan poslovan čovek u inostranstvu i hteo je nešto da uloži u svojoj zemlji. Nagovorio sam ga da to bude ovo preduzeće. Sačinili smo valjan program u kojem smo evidentirali sve ono što nije dobro i sačinili plan razvoja. Evo već dva meseca radimo punom parom i sve dovodimo u red“.
Cvijović se pohvalio i “rekordnom proizvodnjom od šesto jedanaest vagona cigala“, kao i planovima da se “opekarski proizvodi plasiraju na teritoriji Beograda, Srbije, Crne Gore, BiH“. Dve godine kasnije novosadski Dnevnik je doneo vest o pobuni meštana sela Nikolinci kraj Alibunara, koji su blokirali ulicu da bi sprečili “Jugobanat“ u iskopavanju gline sa njihovog pašnjaka, što je fabrika započela mimo volje Saveta ovog sela.
Direktor Goran Cvijović je dao izjavu kako je “opština o svemu obaveštena, te se ne može govoriti ni o kakvom upadu“. Naravno, pomislih, zašto bi pitao seljake, kad u opštini sede lokalni đilasi i šaperi koji će mu sve dozvoliti. Kao što to čine i u Beogradu. Maja 2008. godine na sajtu Privrednog glasnika objavljeni su podaci o vlasničkoj strukturi “Jugobanata“. Kao većinski vlasnik naveden je Goran Cvijović sa 88,1 posto akcija.
Miloš Gajić se nigde ne pominje, iz čega se da zaključiti kako je pri kupovini fabrike Cvijoviću iz nekog razloga poslužio samo kao trojanski konj.
Tekst koji sam napisao poslao sam u Kurir, Pres i Novosti. Nije ga objavio nijedan list, niti mi je bilo šta odgovoreno na mejl. Skraćenu verziju objavio je tek Milovan Brkić u Tabloidu, izbacivši sve što se ticalo “Jugobanata“ i svodeći tekst samo na šture informacije o dešavanjima u školi. Iako hrabar novinar, koji se bavio raskrinkavanjem poslovnih afera, ni Brkić se nije usudio da objavi škakljive detalje oko “Jugobanata“.
Da je Cvijović jači nego što se moglo zamisliti potvrdio mi je još jedan događaj. Naime, na dopis koji sam poslao nadležnim licima u Ministarstvu prosvete nije mi odgovorio niko osim pomoćnika ministra za inspekcijski nadzor Milorad Milenković, koji me je pismeno obavestio da su moj slučaj, kao i slučajevi drugih kolega koje sam opisao, uzeti u razmatranje i da će inspekcija preduzeti potrebne mere. Tek tada počeh dobijati odgovore od gradske inspekcije, koja me je do tog trenutka potpuno ignorisala.
Nastaviće se…
Očekujemo od nadležnih organa da, u okviru velike akcije borbe protiv korupcije, provere i naše navode o zloupotrebama bivšeg direktora Vazduhoplovne agencije Gorana Cvijovića, njegove „partnerke“ Sonje Božić i svih drugih odgovornih lica:













