Nema lepšeg kraja godine, od ovakvog, sinoć smo uz Vinka Lozića i zvuke tambure sa dragom publikom divanili o kultu vina kroz realizaciju projekta nematerijalnog kulturnog nasleđa „ Istraživanje i dokumentovanje vinogradarskih praksi na području Vršca.“
Kroz istoriju, najvažnija kolektivna odrednica Vršca i njegovih žitelja bila je vezana za proizvodnju vina. Sposobnost Vrščana da proizvedu što više, ali i što boljeg vina, vremenom se usavršavala, prilagođavajući ovoj privrednoj delatnosti celokupan životni okvir grada i menjajući izgled njegove okoline. Vinarska produkcija podrazumevala je složen tehnološki lanac, koji je započinjao u vinogradu, a završavao se na trpezama svih važnijih srednjoevropskih gradova.

Specifičnost proizvodnje vina odrazila se na sve segmente života u Vršcu. Dominanta svih uticaja je na prvom mestu krajolik, sa ustalasanim obroncima Vršačkih planina i rubnom povezanošću sa Karpatima. Povoljna morfologija i sastav tla, kao i blagotvorni uticaji vetrova sa Karpata predodredili su Vršac kao Bogom dano mesto za uzgoj vinove loze. Raspored i organizacija vinograda u širem arealu grada, uticala je na postavku dominantnih saobraćajnih tokova kojima se grožđe iz vinograda dopremalo u grad. Ovaj splet ulica postavljenih po ocednim prevojima obronaka bio je okosnica formiranja urbane matrice grada. Dopremljeno grožđe prerađivano je i čuvano u domovima vinara. Kapije na kućama sa širokim ajnforima i pretežno trodelnim kapijama omogućavale su lak ulaz zaprežnih kola kojima se grožđe iz vinograda dopremalo na preradu. Dvorišta su tako organizovana da su svojim oblikom i prostornim kapacitetima omogućavala manipulaciju i preradu grožđa muljanjem i otakanjem, pranje sudova i privremeno odlaganje komine. Kuće u Vršcu uglavnom imaju vinarske podrume, ozidane od karakterističnog kamena ’gnajsa’ (vrsta svetlucavog kamena bogatog liskunom kojim je bila ozidana i Vršačka kula), zasvođenih poluobličastim svodovima sa malim prozorima kojima se omogućavala ventilacija.
Uz gajenje vinove loze i proizvodnju vina razvijali su se i prateći zanati. Kovači su proizvodili poljoprivredne alatke potrebne za rad u vinogradima, pinteri izrađivali burad, košare za branje grožđa. Tehnološkim uznapredovanjem proizvodnje vina razvile su se i vinarske zadruge, državna preduzeća i enološke stanice.

Uz vino i od vina se živelo, rađalo, krštavalo, venčavalo i umiralo. Ulazeći u život Vrščana, vino je oblikovalo i njihove običaje. U Vršcu se slavio svetac, zaštitnik vinogradara, podjednako i Sveti Trifun kod pravoslavnih, i Sveti Urban kod katolika. Znalo se kada se šta radi, ali i šta se valja, a šta ne valja… Loza se orezivala i prelivala vinom za Svetog Trifuna, slavio se kraj berbe paljenjem vatri ispred domova za Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja. U novije vreme, običaji su prerasli u skupove, pa se održavaju već tradicionalni sajmovi vina, manifestacija Vršačka berba… Red vitezova vina ’Sveti Trifun’ stara se o promociji vršačkog vina.
O vinu su ispričane bezbrojne priče, ispevane pesme koje su lepotu Vršca pronele kroz sve gostionice koje su baštinile vinsku burad i muziciranje tamburaških bandi.
Pojava filoksere, štetočine koja je opustošila evropske vinograde, dodatno je učvrstila mit o značaju vinogradarstva u Vršcu. U jednom trenutku, vinogradi u Vršcu su bili najveća kompaktna teritorija sa zasadima vinove loze u Evropi. Vršac je privlačio preduzetnike iz cele Evrope, a vrednošću vina špekulisalo se na velikim berzama.
Kult vina se u Vršcu stvarao i učvršćivao vekovima. Slavljenje vina kroz svest o mukotrpnom radu u vinogradu, posvećenosti u podrumu i veličanju u čaši, čini da je vino postalo kolektivni amalgam u životu Vrščana. Proučavanjem nematerijalnih vrednosti ove dimenzije života, sačuvaće se sećanje na pretke i tradiciju, ali i utrti put smislenom odnosu prema vinu i životu u Vršcu.













